Credits.^^
x Design: Sk8designs
x Bascode: Heartbeatzxc
-->Rea
-->18
-->Rijeka
--> Fejs.
To je ona (:
-->. Molim vas ostavljajte samo jedan komentar.
-->. Nemojte mi pljuvat po blogu. Ako vam se ne svidja jednostavno izadjite.
-->. Prihvacam i primjedbe i pohvale. Ni za sto takvog se ne ljutim. :)
On je onaj čije riječi volim više od ičega.
Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.
Zamrzavam sliku na poznatom liku dok se šunjam u san,
da ne primete tamo da sam odsutan.
Od nekih stvari se nikada ne oporaviš.
Jednostavno ih preživiš...
Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede,
kad s tobom ostare.
Bila je lepa kao san umornog anđela.
Samo retki nađu retke.
Uvek sam ljude zamišljao boljim nego sto jesu,
i tako sam nekako i prošao...
Ja nisam rođen da čekam smak, ne. Moj život nije na prodaju.
A kad pleteš svoj oreol, za to ni nema boljeg mesta, nego mrak.
Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo.
A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo, al ti si jedino čemu se molim.
A onda shvatih na prepad da te volim
ko nekad...vreme samo raspiruje plam.
Ja? Znaš mene. Ja sam se rodio zaljubljen.
Tako i treba sanjati. U ograničenim količinama.
Snovi su frka živa. Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.
Đorđe Balašević.
(Jesam li to uopće trebala pominjati?)
Vjerujem da ga je katkad i teško shvatiti.
Ja sam, ipak, odrasla na njegovim riječima.
Možda sam baš zato danas to što jesam. On je bio dio moga odgoja.
On je bio dio moga odrastanja. On je bio (i ostao) dio mene.
Dio moga života. Veliki dio. Da.
|
Sve na svome mjestu
Bila su prošla tri sata ujutro i vani je bio mrkli mrak. Stajala sam uz prozor i gledala van.
Nigdje nikoga. S devetog sam kata imala krasan pogled na sve. Cesta je bila prazna, na moru su svijetlila jedino svjetla s brodica.
Prišao mi je iza leđa i obgrlio me rukama oko struka. Cmoknuo me u obraz.
'Hej. Što ti je?'
'Ništa. Divim se.' Osmjehnula sam se, a on me stisnuo čvrsto.
Poljubio mi je vrat i ljuljuškao me još malo zureći sa mnom kroz prozor. Okrenula sam se i poljubila ga.
Nismo mi trajali dugo, ali ja sam bila presretna s njime.
Gledao me neko vrijeme, a onda me pustio da se još malo divim sama.
Voljela sam što je znao što treba učiniti u kojem trenutku, a osobito sam voljela to što je znao što učiniti kako
bi me razveselio. S njim sam doživjela neke stvari koje s drugima nisam i s njim sam se osjećala kako se s drugima nisam.
Zureći kroz taj prozor u tri sata ujutro, dok su on i prijatelj iza mene, u kuhinji, pijuckali rakiju i pričali, razmišljala sam kako sam zapravo sretna što sam ga upoznala.
Već dugo nisam bila zaljubljena i on je sve to promijenio. Trebala sam ga, dugo sam ga čekala.
Isplatilo se na kraju, shvatila sam. Svo se čekanje isplatilo.
Okrenula sam se da ih vidim, obojicu. Filozofirali su, kao uvijek, nisu obratili pažnju na mene.
Nasmijala sam se. Tako su bili zaneseni razgovorom.
Zahvalna sam na ovome što imam. Nisam sigurna jesam li to zaslužila.
Kako bilo, samo želim da ovako i ostane. Sreća nije precijenjena, pričaju gluposti.
Čovjek sreću ne može precijeniti. Bilo bi dobro kada bi više ljudi shvatilo što sve možemo kad smo sretni.
Svijet bi bio ljepše mjesto kada bi svi u svemu pronalazili trunku sreće, zar ne?
Ja sam pronašla njega.Oznake: sreća
x Komentari [ 24 ] x
Shvatili smo, znamo na čemu smo.
Katkad prekasno shvatimo da volimo.
Hodao je kraj mene, nije se osvrtao. Njegove su oči bile uprte u nju.
Ja, koja sam stalno bila tu, ja koja sam se trudila, u ovom sam trenu bila nevidljiva.
On sjedne kraj nje. Ona se skupi, povuče torbu k sebi, kao da će ju on opljačkati. Nije ga ni pogledala.
Gledao ju je i dalje, a ja sam gledala njih.
Izgleda da u tom trenu nisam postojala, ne znam gdje sam nestala ili jesam li postala nevidljiva, možda. Ali on nije obraćao pažnju na mene.
Nisam se baš najbolje osjećala zbog toga. Mi smo, kao, bili najbolji prijatelji.
Ne, mi smo zaista bili najbolji prijatelji. Moj bi život bez njega bio apsolutno nezamisliv.
Ne znam zašto me ovo zaboljelo. Znala sam da ona nije za njega, ali on nije odustajao.
U tom sam se trenutku okrenula jer nisam više mogla gledati što se ondje događa.
Poznavala sam ga bolje od ikoga u tom krugu ljudi, ondje, i znala sam točno što je sada radio.
Okrenuvši se ugledala sam najljepše plave oči koje sam ikada vidjela.
Dugokosog dječaka koji me gledao tim lijepim plavim očima nisam poznavala. Ipak sam mu prišla, još uvijek pod dojmom.
'Imaš prelijepe oči.'
Nasmijao se. Bila sam malo popila, ne znam je li me u tom trenutku shvatio ozbiljno.
Danas je taj dugokosi i plavooki dječak osoba kojoj se najviše radujem u danu. Danas je on moj dugokosi i plavooki.
Već dugo nisam bila zaljubljena i trebalo mi je ovo.
A moj najbolji prijatelj...on je još uvijek moj najbolji prijatelj. Nikoga na svijetu ne volim kao njega.
I on voli mene.
On danas prekasno voli mene.
x Komentari [ 16 ] x
Tumblr
Naviknuvši se na Tumblr, sasvim sam zaboravila kako izgleda blogeditor.
Ali, da, lijepo se vratiti i napisati nešto ovdje, čisto se prisjetiti kako je to.
Pa koliko god to glupo zvučalo, osjećaji su vezani za ovaj mali virtualni, tako javni, a tako privatni svijet. Banalno mi je sve ovo što sada čitam, a što sam prije pisala. Osjećam kao da sam ne znam koliko odrasla, kao da sad znam tko zna što više nego prije.
Nisam. Ostala sam ona ista, stara ja, nepromijenjena, samo s malo više iskustva.
S druge strane, puno sam se promijenila. Sve je drugačije nego što je bilo. Ja, i sve oko mene.
Komplicirana sam, kao i uvijek. Valjda se to ne mijenja, ne znam.
Kako bilo, nadam se da ovaj tihi blogerski svijet još uvijek živi i da još uvijek postoje ljudi koji ovdje pišu i blogovi koji dišu.
Razmišljam da se vratim.
x Komentari [ 5 ] x
Believe in dreams
Zapostavila sam ovo.
Nemam opravdani razlog, zaista.
Nije u redu. Nisam došla ni do 100. posta, što mi je bio najmanji cilj.
Tužno, zaista.
Odlučujem otići. Neću zatvarati ni brisati blog. Ne. Čovjek se veže za to, koliko god to glupo zvučalo.
Pustit ću ga ovakvog, da me povremeno podsjeti na sve što sam prošla.
A i vratim se, možda. Na ljeto, budem li imala vremena.
Više se posvećujem Tumblru.
Ne znam ima li ga tko od vas, ali ako nema, ja vam predlažem da ga napravite.
Iskreno i od srca. Super je to stvar.
Owl's blog
Ovo je moj. Ako se ikad odlučite napraviti svoj, followajte me.
Rado ću vas čitati tamo. A osim toga, bilo bi lijepo znati nekoga s bloga.
Pa...do čitanja dragi moji.
Obavjestit ću vas ako se vratim, obećajem.
Ostanite mi veseli, dragi i pametni.
I čitajte, to vam je uvijek moja preporuka.
Pusice. :*
x Komentari [ 11 ] x
<3
Sjedili smo na klupici oboje zureći u grane.
"Fasciniraju me."
Rekao je poluglasno, a ja sam mislila isto.
Navukla sam rukave svog kaputića preko prstiju, postajalo je hladno, ondje u hladu.
"Hladno ti je?"
Pogledao me. Kimnula sam glavom.
Osmjehnuo se i rastegnuo lijevu ruku, a ja sam mu se približila i stisnula se uz njega.
Nastupala je tišina. Oh, kako samo volim tišine s nekim tko ih zna pustiti da traju. A onda ih prekinuti u pravom trenutku.
Stisnuo me uz sebe, a ja sam zavukla ruke pod njegovu jaknu i smirila ih na njegovim prsima.
Srce mi, vjerujem, nije nikad udaralo jače nego sad, ali nisam se obazirala na nj.
Osjećala sam se odlično.
Puštao je nešto lagano i nježno ili je povremeno puštao mene da biram što će svirati u pozadini.
Zagledala sam se u jednog leptirića, ne vjerujući da ga vidim u ovo doba godine.
Onda smo se preselili na sunčanu stranu, vjerojatno najvećeg parka u mom gradu. I najljepšeg, čini se.
Mlada mama sa kćerkicom sjedila je na klupici nešto dalje od nas. Zlatni je retriver trčkarao okolo.
Ubrzo je u park ušao i mladi tata sa sinom. A mali je šarmer :3
Sitnice vesele. Smijali smo se djeci i povremeno gladili kojeg psa koji bi nam prišao.
"Ja bi tako..." Nije ni dovršio rečenicu, a ja sam upala
"Ja bih punč!"
"Baš sam na to mislio." Nasmijao se.
Kasnije smo na plaži ispratili sunce i dočekali prve zvjezdice.
Znala sam da će za par sati opet otići i nisam se ni htjela pitati što će dalje biti s nama.
Odlučih uživati u trenucima koji su nam ostali.
3 sam godine čekala na ovo. Je li vrijedilo? Jest.
S njim svaka sitnica vrijedi. Jer je on jedan od rijetkih koji sitnice zna cijeniti.
Bez razmišljanja mogu reći da mi je to bio najdraži dan ovih dugih, sivih zimskih praznika i da ću ga kao takvog i pamtiti.
x Komentari [ 12 ] x
Lako je kad te neko i ne zavoli.
<3
Treći put isti post pišem.
Ako ga sad obrišem, obećajem, brišem blog.
Pa idemo ponovo...
Neću filozofirati puno, nisam raspoložena.
Čudne mi se stvari događaju u zadnje vrijeme.
Neki su me ljudi razočarali, ali i na takve se stvari treba naučiti.
Što se više bliži Nova, to mi je više muka.
Znam da će biti dobro, ako se potrudim. Ali dosta mi je već borbe s tim.
On će biti tu, to mi puno znači. On mi puno znači u zadnje vrijeme.
Polugodište je prošlo kako treba, pa se, eto, bar oko toga ne moram brinuti.
Samo stisnuti sad kad počne iduće i ne gubiti se, tako da i ovo drugo prođem kako spada.
A onda sam mirna.
Putujem, redom, Zagreb, ako Bog da Zadar, onda Budimpešta, Beč, Prag, Salzburg.
Huuu! Bit će veselo ove godine ^_^
Jesam li zaljubljena?
Jesam.
U pravoga? Vjerojatno.
Meni, kao i uvijek, daljina razjebe sve.
Pitam se hoću li ikako naći dečka koji će mi se zaista svidjeti, u mom gradu.
Iako me to trenutno i ne brine toliko.
On mi se sviđa i to je sve.
On je..on je...on je divan. I poseban. Na neki sasvim svoj način.
Volim li ga? Da. Na ovaj ili onaj način.
Bar ja nisam od onih koji te dvije riječi lako kažu.
A njemu to mogu reći. On to zna.
I mora znati.
Iskreno...jedva čekam da ga vidim. I ne vidim u toe baš ništa loše.
x Komentari [ 12 ] x
Uspomene sad su poljupci u snijegu
Glazba je bila glasna. Nas je 6 sjedilo za stolom. Jedva smo se čuli.
Zavrtila se priča. Povrijedila sam ga. Baš njega, od svih.
A sad smo opet bili u istom kafiću, svaki od nas sa svojom ekipom...osjećala sam se i grozno i savršeno u isto vrijeme.
Nije skidao oči s mene, osjetila sam to.
Njegov me pogled sad gušio, sad milovao. Nisam ga morala pogledati. Sve sam osjetila.
I vidjela krajičkom oka, budimo realni. *belj*
- Je li ti žao?
Upitao me T. pogledavši me kao da će me istog trenutka osuditi za ubojstvo.
- Naravno da jest. Jako mi je žao.
On se nasmijao.
- Pa onda doobrroo...
Nisam baš shvatila što time želi reći, ali sam se nasmijala. Nekako sam se nadala da je time htio reći 'još imaš šanse'.
K., koja je sjedila do mene, prvi je put te večeri (a vjerojatno i uopće, otkad ju poznajem) izgledala zbunjeno.
Svi su za stolom znali o čemu se radi osim nje. Nismo nas dvije bile baš najbolje frendice, jedva da smo se i poznavale, ali bila mi je jako draga i zaista sam imala povjerenja u nju.
Pogledala me.
- Hoće li mi netko, molim vas, objasniti o čemu se radi?
Nasmijala sam se. Mogla sam joj reći, znala sam to. Ali iskreno, bilo me strah. Ne da bi me mogla izdati ili nešto slično.
Bilo me strah njezinog komentara na sve. Ona je osoba koja te može pročitati iz samo jednog razgovora. Ona je osoba koja je uvijek u pravu. I koja zna što će se dogoditi. A ja nisam željela znati. No ipak...
-...i tako sam ja vikala na njega...ii...sve sam sjebala. Glupača.
Gledala me skupljenih očiju.
- Kujoo....
Slegla sam ramenima i pokrila se rukama po glavi. Bilo me i sram i prala me grižnja savjesti.
- Gle, ako sad normalno pričate, skupi hrabrosti i pozovi ga na kavu. Na tebi je, znaš to. Bit će okej, vidjet ćeš.
Potapšala me po ramenu. Znala sam da zna o čemu govori.
A nadala sam se da je u pravu. Da je i sa mnom u pravu....
U jednoj stvari je zaista bila u pravu.
Na meni je. Dugujem mu to. I sebi, uostalom.
Moram skupiti hrabrosti i riješiti to. Zaista želim biti s njim. Zaista, zaista.
I nitko mi tu ne može pomoći. Sve to moram riješiti sama.
Pokušati, ako ništa drugo.
Moje drage djevojčice, a i dječaci, koje zovem najboljim prijateljima, kažu da se moram potruditi.
Kažu da vjeruju u to da mu se sviđam. Istina je da oni vide stvari koje ja ne vidim.
Da me gleda cijelu noć dok smo vani, da se trudi da ga primjetim dok sam mu blizu...i takve neke sitnice za kojima ja ne idem.
Ako je tako (a nadam se da jest), onda možda još imam i šanse.
Pa neću saznati ako ne pokušam.
Možda je sad, malo za promjenu, red na mene. Da ja budem sretna.
Pa...držite mi fige.
Treba mi sva sreća ovoga svijeta.
Btw, ovo je moj ravno 90. objavljeni post. Yaaay me! :D
x Komentari [ 16 ] x
Jedino si moje blago, zagrli me, zagrli me.
Tu smo večer ponovo pričali puna četiri sata, a poželjela sam na trenutak da traje zauvijek.
Kažu, uvijek, da se veselim sitnicama, pa i sad kad pomislih na to, odlučih da se zadovoljim danim. Jer ta su mi četiri sata bila iskorištena bolje nego i jedan drugi sat ove godine.
Pozdravila sam ga na kraju i uvukla se u toplinu vlastitoga kreveta.
Još sam kratko razmišljala o njemu i svemu što sam mogla imati da sam samo mozak držala uključenim taj dan, a ubrzo se zatim izgubila u zemlji snova.
A četvrtak je bio. Sad petak već, doduše, jer i ponoć je davno otkucala.
Ujutro sam se, nakon dugo vremena, ustala nasmijana, svjesna da mi ništa neće pokvariti taj dan. Pa ni svi ispiti toga petka nisu me brinuli, kako bi me brinuli inače.
I ljudi su me gledali čudno, kao da...kao da nisu navikli da vide da se drugi smiju.
Kao da nisu navikli na osmjeh i dobro raspoloženje, tako su me gledali.
A ni to me nije brinulo, bila sam dobro. Opet.
I pala je noć toga petka, a mene još uvijek nije hvatao umor. Tek sad, tek sad sam zaista živjela. Petkom uvečer.
I sjedili smo Nad Urom, a predivan se pogled na grad pružao odande i nisam ni slutila da bi taj pogled tokom večeri mogao postati još bolji.
Nisam ni slutila da bi me tokom večeri mogao preplaviti još bolji osjećaj od ovoga koji me držao sada.
Svirao je nekakav jazz...i iskreno, nisam ni pogledala dečke koji su se u ritmu gibali na pozornici, uzeo me pogled na grad noću.
Okrenula sam se ipak i pogledala prema ulazu, iako to ne činim tako često.
'Evenil!' viknula sam nesvjesno ugledavši je kako s ekipom ulazi u kafić.
Sjeli su kraj nas. A onda sam čula da izgovaraju njegovo ime.
I obuze me čudan osjećaj. Srce mi je zatreperilo na trenutak, kao da ja imam ikakve veze s time.
Ubrzo nakon toga ušao je u kafić sa svojim velikim plavim očima koje su se tako simpatično caklile pod raznobojnim reflektorima.
Čuli smo se sinoć, ali nisam ga očekivala ovdje...večeras.
'Bok.' rekao je izbjegavajući kontakt očima, kao što je uvijek činio plašeći se, valjda, da ne pročitam nešto bitno ondje. U tom silnom plavetnilu, jel.
Njega nisam mogla opisati riječima, nije on bio ovakav i onakav, nije bio visok ili nizak, mršav ili debeo, nije imao nešto što imaju drugi dečki.
Bio sasvim poseban. Imao je specifičan hod, specifičan osmijeh i bio je toliko drugačiji od ostalih.
Vidim, već previše razmišljam, bilo bi u redu da mu i odgovorim.
Nakerila sam se onako blesavo. "Eej."
Kimnuo je glavom kao 'Dobro je.' i produžio par koraka dalje do njihovog stola.
Uvijek sam se gubila kada bih ga ugledala. A i ostajala bih izgubljena dugo vremena poslije toga. Satima. Ili čak danima.
Smijali su mi se zbog toga, ali znam da im je bilo drago zbog mene.
Pa kao uvijek, i sada me razveselila sitnica poput njegovog pozdrava.
Ponovo sam pogledala grad.
Mrkli mrak, vidiš li? Ali meni je bio dan. On je bio tu. Možda ne sa mnom, ali bio je tu. I to je bilo dovoljno.
Ako me dodate na fejs (link u boxu), molim vas javite mi da ste s bloga jer inače brišem nepotrebne prijatelje.
Btw, slike u postu su moje, pa vas molim da ih ne koristite. Unaprijed hvala.
x Komentari [ 17 ] x
Još uvijek te volim, da li to znaš?
Sanjala sam na njegovu ramenu.
On je bio sasvim miran. I srce mu je udaralo tupim udarcima u prsa gdje su smireni bili moji prsti.
Obgrlio me nježno jednom rukom,
a ja sam sanjala na njegovu ramenu sigurna poput djeteta u očevu naručju.
x Komentari [ 12 ] x
Moj stari kofer opet miriše na sive ceste, a tvoja soba na mandarine i pržen kesten
Nisam ni sjela na stolicu kako treba i vidim da se dotična gospodična koja i nije na listi mojih prijatelja učlanila u grupu/stranicu pod nazivom 'Barenje emotivnih pičoka balaševićevim stihovima'.
Prvo i osnovno, draga, ti si kurva. To je bitna činjenica.
Drugo, ovakve grupe/stranice su baš za takve praznoglave flundre, poput tebe, jel.
Treće, ali ne i najmanje važno je činjenica da su kreteni koji rade takve grupe/stranice odrasli i žive na pjesmama poput 'Skini mi se gola, možeš gola, možeš i do pola'.
Nadasve edukativan i zanimljiv tekst, zar ne?
Trebala bih se ne zamarati takvim stvarima, ali ubija me to.
To što zemljaci koji hodaju gradom u metalik narančastim PATIKAMA imaju nešto prigovoriti Balaševiću ili ostalim normalnim izvođačima.
E pa najebem vam se majke svima, tako da znate.
[Ispričavam se odmah, ako sam gore iznesenim mislima ikoga uvrijedila. Ispričavam se, također na psovkama. Inače ne psujem (osim kad se iznerviram), a to je bio upravo taj trenutak, kad sam bila i više nego iznervirana svijetom u kojem živim i odrastam, i svijetom u kojem će, dao Bog, jednom odrastati moja djeca. Strašno, zar ne?]
Sad ću preći na ono što sam, zapravo i mislila napisati.
-Jednu kavu za van, molim.
Izađem svako jutro, tako.
Svi su još u tankim jaknicama i tenisicama, a ja...
Ja već nosim svoj kaputić i čizmice.
Prerano, kažeš? Pa možda si u pravu.
Ali volim to, znaš.
I penjem se navečer, vraćam se kući.
Pa što sam se više penjala zrak je postajao sve teži i vlažniji.
Kaputić mi je lepršao na vjetru iako nije jako puhalo.
No vjetar se bezobrazno uvukao pod moj kaputić i natjerao moj jadni trbušić da se naježi.
A jesen je bila.
Čizmice su mi gazile po crvenom lišću rasutom po staroj cesti.
I mjesečina je osvjetljivala dio tog jadnog puteljka u mraku.
Osjećala sam se neobično dobro. Jesen.
Toliko sam voljela shvaćati sve češće da je i ona napokon prisutna.
Da je tu. Jesen.
x Komentari [ 11 ] x
Ako je ljubav laž i ja sam uvek lagao,a najviše sam tebe slagao.
Stajao je predamnom i gledao u pod.
Vikala sam. I ne sjećam se što. Ali bila sam ljuta. Jako ljuta.
Samo trenutak prije toga ispričao mi se za sve što se desilo dva tjedna prije. I zaista,nije bio kriv.
Ali ja sam bila ljuta i ni o čem drugom nisam razmišljala.
Kad sam na trenutak napokon ušutila podigao je pogled gledajući me ispod oka poput kakvog preslatkog malog štenca.
"Znači gotovo je?"
Ni taj me pogled nije smekšao. "A da...da."
"A frendovii...ovaj...možemo ostat?"
"A možemo." Rekla sam nevoljko.
Slegnuo je ramenima,ponovno spustio glavu,krenuo kao da je htio nešto reći, no onda se okrenuo i otišao,a ja sam ostala sama stajati u prepunom hodniku.
I dan danas se mrzim zbog toga. Zbog te svoje reakcije.
Trebalo mi je vremena da se ohladim,da skupim snage i da mu se ispričam.
Onakav kakav je,rekao je da se ne ljuti,da se ne brinem i da je u redu.
Tad mi je bilo još gore. Jer sam se ponjela kao kučka,a on...on je vjerojatno najbolji dečko kojeg sam imala.
Nda.
I baš sam tu vezu JA upropastila. Ni jednu prije. Ni jednu poslije. Nego baš tu.
Je li mi žao?
Oooo jest. Već se godinu dana mučim s tim.
Ali tako mi i treba. Kad sam glupa,tako mi i treba.
P.S.
Napokon sam i službeno sedamnaestogodišnjakinja. Huhuuu :D
x Komentari [ 9 ] x
Izmislili su milion načina da vreme prođe,a ni jedan jedini da se zaustavi...
"Večer djevojčice."
Oprezno sam se okrenula.
"Večer."
Nisam nikoga očekivala,a posebno ne kepeca koji svijetli.
Soba je bila mračna i,mislila sam,prazna. A sad sam stajala ispred malog čovjeka koji je svojim velikim tamnim očima zurio u mene.
Na glavi je nosio čudni bijeli šešir s crnom trakom ispod kojeg su nestašno izvirivale crvene kovrče. U onom majušnom bijelom odijelu izgledao je pomalo zastrašujuće dok je iz njega isijavala blijedo plava svjetlost.
"Nemoj se bojati." Rekao je nježnije,no meni i dalje nije bilo svejedno. Što radi u mojoj sobi?
"Ne bojim se,ali Vi...zasigurno ste pogriješili..."
"Ne,dušo. Dakako da nisam. Ti ne želiš biti ovdje,zar ne?"
"Ha? Nego gdje bih trebala biti? Ovo je moja soba." A ti svijetliš. Pomislila sam.
Zbunjivao me.
"U redu,ovdje si. Ali ne želiš to,zar ne?"
Blijedo sam ga gledala. Mislim da je i sam shvatio da ne razumijem.
"Zanima te njegovo mišljenje,zar ne? Zanima te gdje je on sad. Što radi. Zanima te na čemu si."
Shvatila sam o čemu priča,pa sam se okrenula. Zapalila sam svjećicu na stolu. Voljela sam kad je gorjela.
"Tko ste Vi uopće? Što želite od mene? I tako ne razumijem o čemu govorite..."
On se nasmijao. Znao je da znam o čemu priča. Ali uvijek sam se trudila sakriti činjenicu da mi je toliko stalo do jednog dečka da sam bila spremna sve učiniti za njega.
"Znaš o čemu govorim. Nemoj se bojati,kažem ti. To je u redu. Želiš ga vidjeti?"
Sjela sam na krevet i gledala u pod prvih nekoliko trenutaka. Zatim sam kimnula glavom.
"Želim samo znati na čemu sam."
"Pa možeš doznati."
"Kako misliš....?"
"Khhmm!" Nakašljao se,popravio crnu kravatu i kucnuo crnim štapom kojeg je držao u ruci o pod.
Svjetlost postala tamnija,tamnije plava i odjednom smo se našli u velikoj mračnoj sobi na čijem je stolu gorila mala svjećica.
"Gdje smo??" Vrisnula sam.
"Ššš. Tišee. Ne smiješ biti preglasna."
"Ne razumijem. Gdje smo?" Pitala sam ovaj put tiše.
"U sobi."
"To vidim i sama. Tko to sjedi tamo?"
Kepec se nasmijao. Hobitu jedan! Pomislila sam. Ne znam ja što i ti. Ja ne svijetlim i nemam čarobne moći.
"Sjećaš se da sam rekao da možeš saznati što on misli?"
"To je on???" Silno sam ga željela vidjeti i zagrliti ga.
"To je on. Razmišlja o tebi. Prilično smo slični,zar ne?" Haa! Želio bi to,zar ne? Nisi mu ni do koljena. I mislim to DOSLOVNO. Pomislih ponovno.
"O meni? Hah. Zašto bi to činio?"
Nije mi bilo jasno kako sam dospjela do njegove sobe. Nisam nikada bila ondje.
Ništa mi nije bilo jasno,zapravo.
"O tebi. To nije pitanje koje trebaš postaviti."
"Može li me vidjeti?"
"Ne,ali mogao bi te čuti budeš li preglasna,a zatim i prolupati,misleći da te čuje,a tebe nema."
"Okej,zaista moram biti tiha. Zašto smo tu?"
"Nisi nikad bila ovdje,zar ne?"
"Ne. Kako bih mogla doći tu?"
Razmišljala sam što sam dobila time što me doveo u njegovu sobu. I tako me nije mogao vidjeti,a da me čuo,pomislio bi da je lud.
Zazvonio mi je mobitel. Poruka.
"Nedostaješ mi,djevojčice."
"TIHO!" Vrisnuo je kepec.
"Oprosti. Ali upravo mi je poslao poruku da mu nedostajem." Rekla sam.
"Znam. Osjetio te. Zato smo i došli ovamo. Sad se pripremi. Vrijeme je da odemo."
"Alii...jaa..."
Svjetlo je ponovno postalo tamno plavo i našla sam se u svojoj sobi. Sama. Kepeca nije bilo.
Pogledala sam u mobitel. Na ekranu je i dalje stajalo sitnim slovima "Nedostaješ mi,djevojčice."
Osmjehnula sam se. I ti meni nedostaješ,dječače. Iako sam ti sad bila toliko blizu...a ni ne znaš to. Nikada nećeš saznati.
x Komentari [ 6 ] x
...Znam samo da su verovali da im je veza sudbinska, a i bila je, sto je najgore.
Nije me bilo dugo,znam. Ne radi mi komp,pa evo,trošim burazu lovu,neće se on ljutit.
Inače.
Počela je škola,svi o tome pišu. Ja neću.
Ja sam zaljubljena.
U riječi,da. U razne riječi. Njegove,najviše.
Ovakve naprimjer:
"Bila je noć, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu... A ja sam dolazio sa nekog mesta na kom su svi bili, recimo, rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i čudno se zgledali kad bi neko zapevao jednu od onih pesama koje se, znate, baš i nisu pevale tada...
I dugo sam stajao pod njenim prozorom tražeći, kao, nešto po džepovima a tišina je bila... Jedino odjek koraka daleko dole, niz Kisački drum iza onog nadvožnjaka, možda i dalje, i lepet nekih zagubljenih krila oko Almaške crkve, a opet... Ni na trenutak nisam čuo kako diše u snu moje pile... kako diše..."
Od malih nogu slušam Balaševića.
Tada nisam shvaćala njegove tekstove.
Što sam starija volim ga sve više. Jer sve više shvaćam.
Pa normalno je to.
Ne mogu ga svi razumjeti,i to shvaćam. Ali ja sam jedna od onih...koji ga cijene do neba.
Koji su odrasli na njegovim tekstovima. I ponosim se time.
Nadalje.
On je opet tu. I sretna sam zbog toga.
Jer on je jedan od rijetkih koji me čine sretnom. Zaista,zaista sretnom.
A takvih je u zadnje vrijeme sve manje...i gotovo ih ni nema više.
Nestaju negdje...u bezdan.
Ma nije ni važno.
Eto. Kratko od mene. Tek toliko da znate zašto me nema.
Javim se prvom prilikom:)
x Komentari [ 6 ] x
Bez duše si nitko,bez duše si ništa
Nalazili smo se nešto dalje od centra grada,među zgradama u hladu. Ipak,imala sam osjećaj da hodamo po Suncu.
Bilo je užasno vruće.
Zavrtili smo neku čudnu priču o vjerovanjima.
Inače ne volim pričati o tome,jer kad ispričam u što vjerujem smatraju me ludom.
No danas smo pričali. I on mi nije rekao da sam luda.
Nisam sigurna je li to zato što mi je frend ili zato što imamo slično mišljenje.
Vjeruješ u Boga? Vjerujem.
A u Crkvu? Ne vjerujem.
Čekaj,vjeruješ u Boga,a u Crkvu ne? Tako je.
Pa u što onda vjeruješ?
Eee,tu počinje prava priča. To pitanje mi je dovoljno za brbljanje od kakvih 15-ak minuta. Što je puno kad netko priča.
Ja,dakle,vjerujem u Boga,je li. Vjerujem da nas je nešto stvorilo.
Majka priroda nije sama od sebe nastala ovako savršena. Nešto ju je moralo stvoriti. Pre velika je to slučajnost,budimo realni.
Ja kažem - Bog postoji.
Idemo li kad umremo u Raj? Ne idemo. Bar ja ne vjerujem da idemo.
Sve je ovo samo priprema za nešto što nas čeka.
Vjerujem,dakle,da kad umremo odlazimo na jedan drugi svijet. Bolji od ovog.
Ali odlazimo i kao bolji ljudi,jer ovdje naučimo sve ovo zlo. I ondje ga ne želimo ponavljati. Ondje ga ne možemo ponavljati.
Svi oni koji sada ne nauče zlo...svi oni koji ne nauče kontrolirati svoju zloću (a svi ju imamo u sebi),ne idu s nama dalje.
želim reći...svi smo mi vanzemaljci. I svi na kraju završavamo u nekom drugom svijetu...ondje gdje pripadamo.
Optimistično je to,zar ne? jer ja zasigurno ne pripadam ovdje. Svjesna sam toga oduvijek.
Jedan posebni dječak kaže:
"Oduvijek sam vjerovao da sam mali izvanzemaljac,da je moj pravi svijet negdje daleko,da su moji pravi prijatelji i prava obitelj negdje daleko i da ću se vratiti tamo kad sve ovo završi. Ovdje sam samo da vidim koliko je tu loše, da se naučim suočavati sa stvarima koje su teške za suočiti..to mi vjerovanje pruža nadu,ljubav, to sam ja..Reice, ti si moj mali lijepi izvanzemaljac."
Dakle,i on je vjerovao u istu stvar. To je lijepo znati. Iako je on sada nestao.
Moj mali posebni prijatelj više i ne zna tko sam ja. Pa valjda to mora tako.
Probali smo. Nije išlo. Sada sam opet sama. Već neko vrijeme.
Ali osjećam se dobro. Sasvim...dobro.
x Komentari [ 9 ] x
Kada će doć bar jedan dan da te se neću sjetiti?
Čula sam kako netko vani izvikuje moje ime,pa sam dotrčala do već otvorenog prozora.
"Aaj van." Rekao je poznati muški glas.
Van? Još sam uvijek bila u pidžami (iako je već padala noć),bezvoljna i raščupana,kao uvijek kad sam bolesna.
Njih su trojica stajala vani izgedajući poprilično očajno u svoj onoj dosadi koja ih je okruživala. Ipak su se smijali.
Uvijek su se smijali.
"Onda? Hoćeš li?"
Još sam se uvijek premišljala. Bolesna sam...ne bih trebala...od toga mi zasigurno neće biti bolje.
A opet...trebao mi je psihički odmor i znala sam da mi ga oni mogu pružiti.
Ujutro sam već cmizdrila,a ni noć prije nije bilo puno bolje. Živci su mi bili tanki od svega što se dešavalo i trebala sam da ih netko podeblja.
Skočila sam s kreveta,navukla traperice i Tuborg Green majicu odlučivši da mi ne može baš toliko škoditi da malo izađem.
A osim toga,išli smo samo do parka. Neće me ubiti.
Iz vana sam čula "To valjda znači da ide..."
Tad sam se sjetila da nisam ni odgovorila na pitanje,zanesena mislima koje su mi se tad vrtile po glavi.
Strčala sam se niz stepenice vežući kosu u rep. Sjedili su već na rubu ceste na biciklima i smijali se.
"Da...značilo je da ide."
Nasmijala sam se uz isprike. Znali su koliko zbunjena mogu biti,pa mi nisu zamjerili.
Jednostavno sam voljela to što me njihovo društvo odmaralo. A nisu bili ništa posebniji od drugih.
Rekla sam da želim s njim sve početi ponovno.
Pa...počela sam.
Ali stalno nekako strahujem da sam u sve to ušla pre brzo.
Zbog svega što mi se trenutno događa ili ne...strah me.
Borim se rukama i nogama da sve bude u redu. Da sve...da se ne slomim.
Zaista.
x Komentari [ 10 ] x
So baby don’t worry,you are my only,you won’t be lonely,even if the sky is falling down.
"Nemooj Prckovičuu. Nee. Ne u fontanu."
"Dadaa. Reici je vruće. Pa će se kupat."
(Hoda prema fontani)
"Nijee. Super joj je. Vidiš da ima duge rukave."
(On i dalje hoda prema fontani. Ona ga ugrize)
"Aaa,nisi normalna!"
(Baci ju na pod)
Parkom se prolomi smijeh.
Na pijesku kraj klupice stajale su tri prazne boce pive.
To smo maloprije popili i bile su pravo osvježenje u ove vruće ljetne dane,zaista.
Iako nisu bile dobre nikome osim Prckoviču,istina je da su bile pravo osvježenje.
Noć je bila sve bliže i postajalo je sve hladnije.
Ubrzo nismo više vidjeli jedni druge,ali smo se i dalje smijali.
Katkad bi nastala neobična tišina,čisto kao odmor od svega.
To je doba koje zovemo ljeto. Jer su tada noći najčarobnije,ma koliko glupe bile.
Upoznala sam ga nedavno...ne poznajemo se baš najbolje.
Ali stalo mi je do njega. Na poprilično neobičan način.
Stalo mi je do njega i odlučila sam sve početi ponovo.
S njim?
Ako Bog da.
x Komentari [ 10 ] x
Notre temps.
Sretna sam. Jer je možda sve nekako krenulo pravim putem.
Dobro,možda ne baš sve. Ali neke stvari.
Zaljubljena?
Ne znam može li se to tako nazvati. Tek sam ga upoznala.
Ali sviđa mi se,da. To ne mogu poreći.
Sretna sam iako me on ne bi trebao činiti sretnom.
Ali čini me.
Iako je sve to relativno i ovisi o svemu.
Iako je daleko i upitno.
Iako možda ništa neće biti.
Mene veseli. Kao uvijek,vesele me sitnice.
Pa provodim ljetne dane nadajući se da će doći.
I da ćemo se opet smijati kao prije.
Nadajući se da će ovo ljeto biti bolje od ostalih.
Iako je usrano. Iako imam popravni.
A on...
U njemu ima nešto drugačije.
Vidjeh to u njegovim očima.
- I want you to promise...
- I promise.
- No,I want you to promise that you will never let go.
x Komentari [ 17 ] x
Suivez votre chemin
Pa recimo i da sam ja kriva.
Nisam nikada prevarila. Ti si to meni napravio dvaput.
Prešla sam preko toga naivno misleći da će se nešto promijeniti.
Naravno da nije.
Bilo mi je lijepo.
Mogu ti se iskreno i od srca zhvaliti na svemu.
Volim te. To neću prestati.
Možeš me kriviti. Činit ćeš to,znam. Ja ću biti kriva jer sam te ostavila.
Nećeš ti biti kriv jer si to radio.
Kako god bilo.
Izgubila sam dosta frendova zbog tebe. Možda je i vrijedilo.
Dala sam ti ko zna koju šansu,ti si ju iskoristio.
Pa neka ti bude sa srećom.
Prestat ću se tresti. Prestat ću plakati.
Iako me neće prestati boljeti i neću te prestati voljeti. Možda i jesam kriva.
x Komentari [ 15 ] x
I hope you find everything you're looking for. Because I am. True friends and a nice boyfriend.
Gledam neke stare slike i počinjem shvaćati koliko neke ljude više ne poznajem.
Koliko ih nikad nisam poznavala,zapravo. Smijali smo se zajedno,danas se više i ne primjećujemo.
Bolje je tako,znam to.
Počinjem,također,shvaćati koliko su mi neki drugi ljudi prijatelji.
Jer su uvijek bili uz mene,a ja to nisam primjećivala.
I ja sam se promijenila. Jako. Imam neke druge ljude oko sebe. Ponašam se drugačije. I mislim drugačije. Na neki sam način možda i odrasla u ovih nekoliko mjeseci.
A ona...ona će se pronaći u ovoj priči,bude li ju čitala.
Ali ona već zna što ja mislim o svemu.
I sad mi nije stalo ni do koga od njih. Ni do njega. Ni do nje. Ni do bilo koga od njih.
Ali mi i dalje nije jasno...kako netko može takvu stvar napraviti frendici?
Ne frendici...već najboljoj frendici.
Već sam im stoput poželjela sreću. I učinit ću to i sad.
Nesigurna...želim li im to zaista. Ali uvijek sam bila takva. Uvijek sam bila ta na koju se baš svatko može osloniti. Često je to bilo glupo od mene. Jer sam tako dozvoljavala da me lome.
Ali ne mogu protiv sebe. To je,kažu,normalno.
Sad shvaćam tko su mi pravi frendovi.
I nasmijem se od srca svaki put kad se sjetim kako smo sjedili taj dan u krugu na podu,kada sam im pričala što se sve desilo s njom,a oni su me pozorno slušali. Na kraju zgroženim licima pitali su me "Treba li ju tući? Možemo li ju tući?"
Dakako da nisam dala. Vjerujem da ni oni nisu mislili ozbiljno. Sve je to bilo tek toliko da bi mene utješili.
Ozbiljno ili ne,pomoglo je. Osjetila sam da su uz mene i to mi je bilo dovoljno.
I najviše od svega zahvalna sam njemu. Jer mi nije dozvolio ni u jednom trenutku da žalim za njom dokazavši mi da i nije zapravo vrijedna.
"Nemoj razbijati glavu takvim stvarima. Mi smo tu. Znaš da ti ja to nikad ne bih napravio. Niti itko do njih. Nemoj takve stvari gledati po sebi. Jer ti to ne bi mogla napraviti. Ni najgorem frendu."
Katkad bi mi svojim riječima uspio dokazati da još nisam dovoljno odrasla. Da je u nekim stvarima zreliji od mene. Jer ih zrelije shvaća.
Gledajući primjerice nju,ja sam prebrzo odrasla. Ne činim to što čini ona. Život shvaćam ozbiljnije. Ne smatram da je potrebno raditi sranja da bih se zabavljala. I u takvim se dijelovima ponosim sobom.
I sretna sam da je sve ispalo tako kako je ispalo. Sretna sam da su oni tu i da nakon svega nisam ostala sama.
I zahvalna sam im što su bili uz mene kada sam ih najviše trebala (za razliku od nje) jer i oni znaju da sam ja za njih tu,kad god im zatrebam.
Btw,dva mjeseca smo skupa i kupiooo mi je malog plišanog majmunaa :D ♥
x Komentari [ 10 ] x
Al vjeruj u sebe i slijedi taj put koji vodi te do sna.
Nisam ga čula svega nekoliko sati,a već mi je nedostajao. Zadnjih nekoliko mjeseci,on je bio posebna karika u lancu mog života.
Svašta smo prošli skupa prije nego smo odlučili ući u vezu. Sjetila sam se prvog poljupca. Tu smo večer pokisli kao nikad do sad. I kad smo se napokon sklonili u omanju kućicu u gradu,izvukao me ponovno odande na kišu. Na licu
mu zamjetih blagi osmijeh. I ja sam se smijala gledajući u nebo.
" Hej,kiša pada...".
Tad me poljubio. Taj ću poljubac pamtiti zauvijek. Bilo je prelijepo. Ali tada nisam osjetila ništa posebno.
Kroz sve što smo prošli od tad,nekako smo se više povezali. Ili barem ja tako osjećam.
Postao je osoba do koje mi je stalo više nego ikad do ikoga. Na trenutak pomislih da bi ovako mogla zauvijek. Nasmijala sam se sama sebi. Ja bih možda i mogla. Ali nisam samo ja bitna u cijeloj toj priči.
Neke stvari koje sam poživjela s njim,urezale su mi se duboko u pamćenje. Ne samo velike stvari. Nego i sitnice.
Koliko sam puta ove zime znala ugrijati se u njegovoj jakni. Sigurna sam da mu je bilo hladno,ali gledao me i smijao se. A volim se smijati s njim. Volim to sto je uvijek u pravu. Volim kad me zagrli. Volim ga gricnuti. Volim njegov osmijeh. I njegove oci. I kada mirisem na njega. I to volim. Volim kad me čvrsto stisne i poljubi me onako slatko... sada svaki put osjetim to NEŠTO. Sjećam se...stajali smo u hodniku i smijali se. Tad me digao,a ja sam vrisnula.Ipak,volim kad me iznenađuje. Volim ga jer me trpi (što zaista nije lako,vjerujte). Jer probdije sa mnom noć dok plačem. Jer me smiruje kad shvatim da u mom životu baš ništa nije kako treba biti. Jer se smije sa mnom. Jer je uz mene kad nikoga nema. Jer mi je sve u životu. Ne samo dečko,već i najbolji prijatelj i brat (ne doslovno,dakako).
Volim ga jer me nitko ne može poljubiti slađe od njega. Jer je meni savršen i ne postoji nitko tko bi ga mogao zamijeniti. I poslije svih svađa i suza volim ga sve više. Jer je on jedina osoba koja me može nasmijati bez da progovori i jednu riječ. Jedina osoba s kojom mogu razgovarati i bez da govorim. Jedina osoba koja ne mora reći ni riječ,a ja ću znati što osjeća. I naposljetku,on je jedini kojeg mogu gledati i slušati 24h dnevno,a da mi ni na trenutak ne dosadi.
I znam da neki nisu zadovoljni našom vezom,ali nije me briga. To je moja stvar i neće ispaštati zbog tuđih mišljenja.
x Komentari [ 12 ] x
Lako je kad te netko ni ne zavoli. Tad samo tamna strana srca zaboli.
Katkad ga zelim cuti kako svira...i kako pjevusi.
Onako kako je meni nekada pjevusio.
"Volim te kad pricas u svom ovom ludilu..."
Cesto sam znala da to ne pjeva bez razloga. Pronalazio me u glazbi. Osjecala sam to.
"Poljubi me pa se privij tik uz mene i zapjevaj ako znas bilo sto.."
Uvijek je znao sto treba reci. Uvijek je znao pronaci trenutak.
"Sad se osjecam cudno,kao pripitomljena zvijer,sto ti jede s dlanova..."
Pronalazio je mene ili situaciju u svakom stihu.
Ali sada svega vise nema.
Nedostaje mi? Katkad.
Sjetim se? Sve rjedje.
Cesce kad slusam Azru jer znam koliko gotivi Stulica.
Ne samo on. Vec i ja.
A zna i sam koliko volim kad ljudi osjecaju dobru glazbu.
Kad biraju prave stihove.
A on ih je znao pronaci. I znao je mene pronaci ondje.
Znao je pronaci nas.
I iako nas vise nema [niti ce nas ikad vise biti],on ce uvijek ostati onaj posebni...najposebniji djecak u mom malom zivotu.
I iako sad imam jednog drugog djecaka...i iako ga volim vise nego ikoga...ipak se rado sjetim svih starih dana.
Sto ne znaci da moj djecak sada nije bitniji od svega.
Iako se ljuti na mene. Iako se ja ljutim na njega i njegove reakcije.
Ipak ga volim. Jer je drugaciji. I cak i ako me ne razumije...iako ne razumije moje snove i moja mastanja,on je moj djecak i ja ga volim takvoga.
Zato sto znam da se na njega uvijek mogu osloniti.
Zato sto ima najljepsi osmijeh i najljepse oci.
Zato sto je moj. Kakav god bio,on je moj.
I moram reklamirati svoj novi blog. Fantasy story za sve one koji su zeljni citati price o vilenjacima i zmajevima. Hidden world
x Komentari [ 31 ] x
Bezvezno zdravo i kimanje glavom...i sve sto vec sleduje.
Prave je prijatelje uistinu tesko steci.
Posebno ako vjerujes da ti je netko pravi prijatelj...i cinis sve za njega godinama...ne shvacajuci da on za tebe ne bi ucinio bas nista.
I zasto onda glumi? Jer ima koristi od tebe.
A ti,naivna budalo,zasljepljena si tim prijateljstvom.
I znas ono kad...places od srece zbog njega,a on ti ne dopusta ni da se nasmijes zbog sebe? Ti se njegovoj sreci veselis,a on tvoju i ne primjecuje.
Mijenjam se. Na gore. I svjesna sam toga. Radim to sasvim svjesno.
Odbacujem neke ljude od sebe.
Sasvim svjesno.
Izigralo me dvoje koji su mi najvise znacili.
Bas zato...bas zato sto me zivot tako uci...postajem hladnija prema nekim ljudima.
Pocinjem shvacati tko su pravi prijatelji. Pocinjem shvacati za koga se valja boriti. Zbog koga valja plakati.
Pocinjem shvacati kome valja pomagati. I zbog koga se valja veseliti.
A od njih...od njih koji su mi to ucinili...koji su me izigrali...odustajem. Jednom zauvijek.
Jer nisam ni ja zasluzila da me iskoristavaju.
I ne...ne smatram ju vise pravom frendicom.
Jer ja zbog nje mogu plakati od srece,a ona se mojoj sreci nije kadra ni osmjehnuti.
To nije prava frendica.
A znam tko je spreman smijati se sa mnom. I znam s kim sam se spremna smijati,sto god se desilo.
x Komentari [ 16 ] x
I've been feeling pretty dead for quite a while. Gimme a smile.
"Ti si najbolji primjer da se lose stvari dogode,pa se dogode dobre."
Te me njene rijeci tjese i danas.
Istina je da jesam,da. Vjerujem u to.
I sada...dogodilo se toliko dobrih stvari...nesto je moralo poci po zlu.
Je li to bas morao bit on?
Nisam sigurna isplati li se muciti oko svega.
Ni on se ne muci oko mene.
Bilo je lijepo.
Daa...bilo je prelijepo dok je trajalo.
I nije mi uopce zao sto se to dogodilo.
Bi li ponovila? Bi.
Bi li bila s njim? Bi.
Hoce li se sve to dogoditi? Ne vjerujem.
Novu godinu nisam mogla docekati ljepse nego u njegovom zagrljaju.
Nisam mogla zamisliti ljepsi izlazak od onoga kad me on poljubio.
I sad je sve to gotovo?
Vjecni optimista. Sretna sam sto se dogodilo.
Pa sto ako me i izigrao? Svi su mi to ucinili.
Pa sto ako to nije bilo u redu od njega? Boli me? Proci ce.
Plakati necu.
Stvar se jos nije ni prekinula do kraja.
Ne pitaj me sto se dogadja. Ne znam.
Ne pitaj me disem li. Ne zelim.
Odustajem. Jer smatram da je tako najbolje za mene.
Ne zelim odustati,ne.
Ali moram. Moram zbog sebe. Ne zelim ponovno biti izigrana.
Nisam to zasluzila,zar ne?
Precesto se desavalo.
x Komentari [ 8 ] x
Save me,from a state of unemotion
Zasto uvijek dozvoljavam da me lome? Ne shvacam samu sebe. Gdje je granica moje gluposti? Pitanje je postoji li ona uopce.
On kaze da me drugi izigravaju. A vidi li da i sam to cini? Ne. Sebe ne gleda.
Prica o njoj kao o malom Bogu. Prica o njoj kao ja o njemu.
Ja sutim. A bojim se da ne puknem. Bojim se da mu ne kazem sto kuha u meni. Bojim se da mu ne pokazem koliko mi je stalo.
On me i ne primjecuje,nakon svega.
I ne vidi koliko se trudim. A sve bezuspjesno.
Nekad sam se trudila bar s njim biti nasmijana.
Ne toliko zbog sebe koliko zbog njega.
Vise ni to ne mogu. Ne mogu? Ne zelim.
Snuzdim se kad prica o njoj. Ne mogu to sakriti. A trebala bih sakrivati?
I nakon svega,opet ostaje moj mali savrseni L.
Savrsenstvo bez mane i moja nedostizna zvijezda.
Jer me i tako svi drugi lome. Izigravaju. Kako zelis. Jer uostalom,i sam to cinis.
Ona kaze 'Voljela bih da sam kao ti,da se mogu nositi sa cinjenicama'.
Kao ja? Koja vrazja ja?!
Ja. Koju lome.
Ja. Koje nema.
Ja koja sam glupa i koja dopustam svima da me satru.
Ja?
Nikad ne pozeli biti poput mene,moja neobicna djevojcice.
x Komentari [ 5 ] x
You see right through me.
Razmisljam koliko sam se promijenila zadnjih nekoliko mjeseci...a i opcenito kroz zivot.
Svi se mi mijenjamo. Na bolje ili na gore...
Ipak,neke su stvari ostale iste. Jos sam uvijek ona mala uporna i znatizeljna djevojcica koja svakim trenutkom svog zivota gradi neki svoj svijet.
Jos uvijek se zaljubljujem i [na moju zalost] lako predajem srce drugima.
Moj me djecak izigrao. Da. Nije to nista cudno. Meni se to stalno desava.
Ali od njega to nisam ocekivala.
U redu je.
Nije zasluzio moje suze,znam. Iako sam plakala.
Nema veze. Biti cu u redu. Kao i uvijek.
Dobro kazu. Sve sto je lijepo kratko traje.
Pocinjem zabrinjavati sama sebe.
Nikad...otkad znam za sebe,nikad si nisam dozvoljavala da imam osjecaje prema najboljem prijatelju.
Nikad....do sad..
Nisam zeljela da to tako ispadne...Jednostavno se desilo i...ja...ne mogu si pomoci.
Ne zelim da se to desava. Ali desava se i...ne znam. Cudno je. Veseli me. A ne bi trebalo,znam.
Nece to dobro zavrsiti. Ne moze dobro zavrsiti.
Zapravo nije to doslo odjednom. Vec se to vuce godinu dana...
No tek sada to zaista shvacam. Tek sada izlazi na vidjelo.
I to se promijenilo kod mene. Dozvoljavam si neke stvari koje do sada nisam.
Ponovno sam se zapetljala u vlastitom zivotu. Ponovno se trebam pronaci.
Ponovno [kao i uvijek] u hrpici zla trebam traziti ono dobro.
Uvijek to cinim. Tako cu i sad.
I ne zelim planirati. Bit ce kako bude...jer sve se desava s razlogom.
Razmisljam o andjelima. Mijenjaju li se i oni poput nas?
x Komentari [ 20 ] x
|
